Savo Romčević

Uvod u proleće: gradske inicijative i njihov odnos prema politici

Ako se po zimi proljeće poznaje, u Novom Sadu bi ove godine moglo da bude toplije nego ikada ranijeGrađanske inicijative (ekološke, urbanističke ali i ona naša koje se bavi pitanjima koja se ne libimo nazvati političkim) rastu i svojim aktivnostima pokazuju da se front borbe protiv destruktivne vlasti širi i omasovljava.

Grupa za konceptualnu politiku (GKP) je udruženje građana koje podržava sve one koji se, boreći se za neku stvar na način koji sami smatraju najdjelotvornijim, ne opiru da u toj borbi pozovu i na otvaranje procedura uprave za aktivno učešće građana kojih se te prodecure i postupci tiču. Tom prilikom imali smo priliku da učestvujemo u akcijama nekih od inicijativa i organizacija i da podržimo njihove zahtjeve. Protest udruženja OŠFG pred prostorijama JPNP „Fruška gora“ zbog nerezonske sječe šume, kao i raniji protest inicijative „Vidi, gari, ne može!“ usmjeren protiv famoznog projekta koji zovemo „Novi Sad na vodi“ (projekta o kome se mnogo priča ali vrlo malo zna) samo su neke inicijative na čije smo se pozive odazvali, dok je u posljednje vrijeme uočljivo i ponovno buđenje lokalnih urbanih inicijativa čiji je cilj (uglavnom) zaštita zelenih površina u urbanim područjima: Inicijative „Sačuvajmo zelene površine – Telep Novi Sad“, „Za zeleno Novo naselje“ i njima slične. Sa predstavnicima nekih od njih smo ranije tijesno sarađivali kako u okviru naše inicijative (na prvom mjestu Inicijative za lokalnu samoupravu – ILS), tako i u akcijama koje su oni predlagali i pokretali, a sa nekima od njih sarađujemo i dalje. Zajedničko za sve ove akcije jeste nastojanje svih uključenih da se prestane sa uništenjem grada i da se javna dobra zaštite sa njihove ekološke i urbanističke strane. U tim borbama mi pokušavamo da otvorimo i pitanje mjesne uprave ili samouprave i institucija na koje, također, može da se gleda i kao na javno dobro. I do ove tačke djeluje kao da smo svi jedinstveni i da ne postoje nikakve dileme: spontano smo se dogovorili da ovako dalje više ne može i da je vlast do te mjere destruktivna da je svima postalo jasno da ona već godinama ne komunicira sa građanima, da ne govori njihovim jezikom pa je potpuno iluzorno i upuštati se u bilo kakve pregovore sa njima. Međutim, pukotina u monolitnosti ovog stava javlja se sa druge strane, na jednom mjestu oko koga kreću podjele, pa čak i neprijateljstva i isključivanja. To mjesto je  ono mjesto koje možemo (bilo da slijedimo liniju animoziteta, bilo onu afirmacije) nazvati – mjestom politike ili onog političkog. Šta je politika i šta se smatra političkim od strane aktera pobrojanih inicijativa i organizacija, a onda i pojedinaca – učesnika svih ovih akcija u gradu?

Često čujemo kako ljudi ne vole ni samu riječ politika, pošto su saglasni u ocjeni da je politika ono što se tiče stranaka, da je to amoralna i prljava djelatnost uskostranačkih poslenika i uposlenika kojom se želi nešto ućariti i postići nekakav mračan cilj koji nerijetko ima i svoje materijalne ekvivalente. Zato često slušamo i građane (bili oni aktivisti ili ne) kako ponavljaju fraze koje im u vokabular „upadaju“ od gore, od strane naredbodavaca prljavih poslova, preko partijskih jurišnika i tumača, pa sve do onih na dnu hijerarhije vlasti tj. samih „izvršilaca političkih radova“, onih najgrubljih, nerijetko i nasilnih. To su one fraze po kojima se zahtjev za odgovorom na svako pitanje iz nadležnosti onih kojih se ono tiče proglašava za jeftinu politizaciju. I ljudi se naglo povlače. Spremni smo, dakle, odbaciti riječ politika već na sam mig i prvu prozivku upućenu od strane onih koji ne bi ni obavljali nikakve funkcije da im nije bilo politike (uvijek one njihovih partija), zato što se pitanja o načinu na koji oni obavljaju povjerenu im funkciju listom odbacuju kao politička. Pa kako to da smo nasjeli na ovu podvalu? Kako je moguće da i onaj donji u društvenoj hijerarhiji i onaj koji ima moć da nameće svoje iskaze, izraze i stavove odozgo misle isto? Ili: misle li oni isto čak i onda kada isto govore i kada upotrebljavaju iste riječi, fraze, pa čak i čitave sentence sve citirajući a da to i ne primjećuju? Da li smo prepustili pravo na upotrebu riječi „politika“ i njenih izvedenica onima koji zloupotrebljavaju njena značenja žonglirajući njima od prilike do prilike i to svaki put samo sa jednim ciljem koji ostvaruju bez mnogo muke: da podijele građane koji bi morali da imaju jedno potpuno drugačije značenje riječi politika. Ili je ovdje i ovo „morali“ jedan višak?

Hajde onda da ne pretpostavljamo i ne pred-suđujemo nego da idemo na onu „najmanju definiciju“, tj. da ne namećemo svoje mišljenje onima koji ga još sa nama ne dijele, a možda i ne bi željeli da ga dijele onda kada ga čuju. Hajde da kažemo šta je to politika za nas i šta podrazumijevamo pod „bavljenjem politikom“, pa da vidimo šta bi moglo da bude zajedničko za nas kao već organizirane građane i sve one koji uzimaju učešće u javnom životu, iako to učešće i ne željeli nazvati političkim.

Iako smo se već imali prilike izjašnjavati, politika za nas podrazumijeva odluku da ne odustanemo od svog izborenog prava da u stvarima koje smatramo bitnim donosimo odluke i da o tim odlukama javno govorimo; da ih iznosimo u svakoj pogodnoj prilici i da, kao građani i ljudi koji žive (nastanjuju) određena mjesta (koja ne moraju da budu isključivo teritorijalna) budemo pitani za sve ono što je potrebno kako bi se naši životi odvijaju na način koji se našim životima neće suprotstavljati. Pod politikom, dakle, na prvom mjestu mislimo na naše pravo da damo vlastito mišljenje o procedurama za koje smatramo da su moguće i da u tu svrhu ili koristimo postojeće institucije ili čak da izumijevamo neke nove za koje mislimo da će na bolji način odgovoriti našim potrebama; da se na ovom putu slobodno udružujemo i da nas u tome ne ograničava niti jedna instanca uprave ni vlasti koje bi trebalo da nam služe.

Mjesna samouprava zbog toga jeste i polazište i čvor onoga što zovemo politikom na strani ljudi ili politikom koja ne dijeli ljude. Zato i pozivamo građane da se u ovakvo bavljenje politikom uključe preko inicijativa, peticija, okupljanja, zborova građana, a – od prije nekoliko mjeseci – radimo to i na taj način što pozivamo sve građane da se, kao pojedinci i ljudi sa imenima i prezimenima uključe u borbu za ulazak u mjesnu samoupravu, tj. da učestvuju na predstojećim izborima za savjete mjesnih zajednica i da na tim izborima, kao nepartijskim, omoguće sebi i svojim komšijama da se i njihov glas čuje. Mislimo da je otvaranje ovog pitanja i otvoreni poziv koji smo uputili za sve zainteresirane građane (bez obzira na njihovo političko opredjeljenje koje takođe smatramo za jedno izborenih političkih prava) jedini način na koji možemo da se suprotstavimo kako partijskim uzurpacijama tako i olakim negativnim kvalifikacijama od strane onih građana koji se svojim aktivizmom samo preporučuju za saradnju, po mogućnosti onu stručnu i bez otvaranja pitanja pozadine te i takve stručnosti. Možemo li da se dogovorimo oko toga šta bismo da radimo mi između sebe, da se ne bismo već sutra našli uhvaćeni u zamku tumaranja mračnim koridorima vlasti u beskrajnoj potrazi za vratima koja postoje samo zbog toga da nas zavedu ne bismo li što kasnije shvatili da čim na njih kucamo – ta vrata nisu ona iza kojih se može naći rješenje?

Foto: GKP

print

Posted by Branka Ćurčić

Leave a reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *