Šta znači akt prevođenja i objavljivanja manje-poznatog pisca (pardon?) u uobičajenim krugovima koji opcrtavaju našu scenu i u njenim vodećim diskursima? Da li je to uopšte bitno pominjati, ili je razumnije pustiti da mašina mreže dâ svoju sliku uposlenih pregalačkih zupčanika? Ako jeste, a jeste, i iz kojih razloga onda? Šta bi značilo prevodom uvesti u polje, a onda i biti jedan „manjinski pisac“, tj. ne biti pisac od drugih pisaca? Da li se prevođenjem zapravo formira strani jezik u maternjem i na koji način? Šta znači prevoditi u tom slučaju? Prevoditi pojmove/koncepte a ne reči? Ne zaboraviti cilj ovog rada koji nije saglasje originala i prevoda. Locirati zašto je neko mesto mesto ne-moguće proizvodnje. Prevesti i uvesti praksu, čiji pesnik/pisac/teoretičar zna da je istovremeno njen zupčanik, mehaničar, upravljač i žrtva, i odatle ulaziti u jedno preskriptivno koje uvek znači ne samo opis situacije već i jednu odluku, raskid, skok; raskid, skok, odluku. Praksa prevođenja kao mikro-politika: praktično-konceptualna i teorijsko-konceptualna.

Smešteni na klackalicu (klackalice) između teorijskog, naučnog (analitičkog) diskursa i politike u subjektivnosti, političko-teorijski bismo insistirali na „preispitivanju proizvodnih odnosa“, kada je bilo kakva proizvodnja u pitanju – materijalna; teorijska; umetnička; prevodilačka; odnosno, na „preipsitivanju sopstvene prakse“. Insistirati na analitičkoj autonomiji instanci, razmakmaknuti svaki uticaj, zaposedanje, iznutra i spolja. Tako bismo rekli, kada je umetnička proizvodnja u pitanju, napipavajući granice sopstvene misli, da je: ono što obezbeđuje raskid sa političkom normom u polju politike politika umetnika koji prepoznaje proizvodni odnos sopstvene proizvodnje i suprotstavlja se politici lokalizovanoj u umetničkom polju, koja podržava taj odnos. Pre svega, suprotstavljanjem političkom države, koja je svojom funkcijom reprodukcije u smislu nosioca ideoloških i represivnih aparata, prisutna u svim proizvodnim odnosima u kojima se i umetnost kao praksa odvija. U pitanju je politički raskid sa političkim normama u umetnosti, preko raskida sa umetničkim normama koje ovaj politički sistem podržava. Itd. itd. Zašto insistiranje na (analitičkoj) autonomiji instanci? Zbog toga što autonomije umetnosti mora biti kako je više ne bi bilo kao institucionalizovane i odvojene prakse. Zarad ukidanja podele rada, sada i ovde.

Analiza polja i teorijski uvid je jedno i isto, ali da li se time lome specifični i ciljani odnosi proizvodnje i menja data situacija? Tačnije, postavlja se pitanje mesta politike. Već smo morali napraviti korak dalje i reći da politika, politička praksa, ona koja je suprotna od političkog države, mora pripadati poretku mišljenja. Ispod toga se više ne može ići. Ali šta je onda sa teorijskom, klasnom analizom? Da li nju ostavljamo nauci, nauci koja ne obitava više ni na univerzitetu ni u naučnim institucijama, dok se istovremeno njeni epigoni izlivaju u alternativno polje teorijske proizvodnje? Odatle i polazimo kada kažemo da je preispitivanje sopstvenih odnosa proizvodnje uslov i granica te proizvodnje. Smeštamo se na, uslovno rečeno, međi mišljenja teorijske klasne analize i proizvodnje nedijalektizovane subjektivnosti, vagajući afektivnost – njeno uzapćenje i njen emancipatorski potencijal.

Ne nalaže li onda „preispitivanje sopstvene proizvodnje“ jednu svest o uslovima te proizvodnje (klasna svest), jedno „mišljenje stvarnosti“ i cirkulisanje naučno-političkih pojmova ([nestanak] klasa, [odumiranje] države kao pojmova političke svesti)? S jedne strane, tu je objektivna svest kao proizvod materijalnih uslova proizvodnje. To je ona lažna svest koja je istinita svest o jednom lažnom kretanju. S druge strane, tu je svest koja pripada poretku subjektivnog kao pogled na svet, u najboljem slučaju kao svest koja obznanjuje antagonizam stvarnosti omeđujući politički i preskriptivni prostor. Ali taj subjektivni prostor svesti ima svoje objektalije: svest određenu i omeđenu objektom klasa; svest koja vodi partiji u politici i državi u istoriji. Svest kao desubjektivirajuća-objektivna-objektalnost. Problem je u onom „o“ u svesti o nečemu, čime se još uvek ne napušta veza subjektivnog i objektivnog; mišljenja i objekta mišljenja; a politička svest ne ustupa prostor mišljenju politike i politici kao mišljenju.

Čuli smo za preuzimanje kontrole nad reprodukcijom radne snage, kroz brigu za javne službe, kroz sindikate, kroz menjanje zakonâ obnavljajući ih, kroz državu. Mi znamo da država ne može biti sfera u kojoj se politika u svojoj interiornosti odigrava. Ako je to slučaj, potenciranje preuzimanja kontrole, onda imamo reprodukciju reprodukcije – udvostručavanje, a ne ponavljanje. Naučni vanakademski diksurs, a ne mislivost mišljenja. Šta nam onda preostaje? „Preuzimanje kontrole“ nad „proizvodnjom subjektivnosti“; duboko kopanje u afektivnost/afekte? Početna tačka bi bila: Politika u poretku mišljenja. A šta je sa afektivnošću, da li i ona pripada modalitetu mišljenja?

Štavionica koja čeka one koji su na tržište izneli sopstvenu kožu, idu plašljivo, opirući se, za razliku od značajno nasmejanog kapitaliste, koga ovaj prvi sledi. Iza njih nema nikoga? Pobuna, štrajk, sindikat, a onda i zagovornici preuzimanja kontrole koji svojim litanijama zarobljavaju proletarijat identitetskim određenjima nadodređujući ga sopstvenom ideologijom; propagiraju sopstvenu subjektifikaciju u proletarijat (pojam saborci je time ispražnjen, izgubio je na značaju, jer je jedina njegova realizacija – kolokvijalno rabljenje) i čine radnike, te ljude, gospodarima sveta… a ipak se varaju. Iza njih već nadiru sekretari, činovnici, profesionalni političari, svi moderni sultani kojima oni utiru put ka vlasti. Često su ti koji vrše deskripciju radničkog pitanja oni kojima se taj put utire. Pokretna traka društvene pokretljivosti i sazrevanja. U? Institucije, nosioce odbrambenog samoodržanja individue i podstrekače strasti za funkcijom. Takva deskripcija realnih društvenih prilika/odnosa spada u domen predstava, a ne u razaranje ustrojstva za šta je neophodno namerno odsustvo deskriptivne društvene kritike. I preskripcija. Kako se razbija okamenjena slika o sebi?

Intelektualni rad čuvara tajne znanja razvrstava manuelni rad i istovremeno dominira i intelektualnim i manuelnim radom gradeći političko i ideološko ustrojstvo proizvodnog odnosa. Kao što par proizvodni/neproizvodni rad ne može da se svede na podelu intelektualni/manuelni rad jer operišu na drugačijoj ravni, tako ni razvlašćenje od sredstava za proizvodnju nije pandan razvlašćenju od znanja. Rad rastavljanja. I obrnuto. Svojevrsna sinteza. Tesna-sinteza-rastavljanja. „Prljave ruke“ i „čiste ruke“ – da li to zaista nema veze sa podelom na intelektualni i manuelni rad. „Sterilne ruke“ a glava poremećena „tajnom znanja“ koje reprodukuje ideološke odnose i subordinira kontrolom i nadzorom. Sve se to zove „politizacijom“ ključnih pitanja. A zatim se svi duplo rekuperiraju – rekuperira se sopstvo nepostavljanjem pitanja sopstvenih proizvodnih odnosa i objektivizuje/objektalizuje se istorijski subjekt borbi željom da se priključi ukupnom proizvodnom radniku. Znanje koje intelektualizira i služi odvajanju razvlašćenjem. Znanje koje renderuje i intelektualni i manuelni rad, razvlašćuje, rastavlja obrazovanjem i paternalizacijom. Znanje koje nas prisiljava da „lepo govorimo“ i da se odazovemo polisu; znanje koje nas prisiljava da „respektabilno i referentno pišemo“ i da se odazovemo akademiji. Šta ako bismo rekli da nema ama baš ništa da se zna da bi se zahtevala jednakost?

Razvlašćenje od znanja i reprodukcija dominacije-subordinacije. Mi bismo jedno ne-znanje, razdvojeno od kompetitivnog znanja na levici, a to znanje proizvodi konkurentsku izolovanost povezivanja i lajkovanja; delirijum želje za pripadanjem i strah od (samo-)izolacije. Kakvo je to znanje koje u sebi ne sadrži sopstvenu kritiku? Znanje podvrgnuto političkim i ideološkim uslovima svoje konstitucije, tako da te uslove iznova reprodukuje, bez dolaska do granice tih uslova koja se probija. Limit analize i teorije politike? Možda. Ali svakako limit kompetitivnog ovladavanja i plasiranja koncepata i ograničavanja misli njihovim beskonačnim gomilanjem; suspenzija afektibilnosti kao oblika mišljenja. Nismo se osećali emancipovanim spoznajom svoje situacije: radničke ankete i empirijske litanije potlačenosti samo su nas učinile još zabrinutijim.Jednostavno ili nadasve komplikovano, trebalo bi promeniti ne ono što mislimo, već način na koji posmatramo svoje mišljenje. Mišljenje mišljenja. Mi se pozivamo na taj užasan pritisak na tok misli koja [mora da] se misli.

Kakva je to „organizacija” koja u sebi ne sadrži sopstvenu kritiku? „Organizacija” podvrgnuta političkim i ideološkim uslovima svoje konstitucije, tako da te uslove iznova reprodukuje, bez dolaska do granice tih uslova koja se probija. Grupuskula, našorganizacija sigurno nije. Organizacija koja nas zanima ne bavi se „pitanjem organizacije“ utoliko što je koncentrisana na one prakse koje su posvećene pitanju odnosa-između i koje idu dalje od okamenjenja individualnih identiteta. Organizacija kao super-ego i mesto pseudo-kolektivnosti. Uvek [je] posto[jalo]i nešto veće od grupe i njenih dela, nešto šire i provetrenije od individualnog posedovanja znanja. Nešto u vezi s grupom što je dalje od preduzetništva; prakse bazirane na ciljeve i njihovo ostvarivanje; od odazivanja pozivu polisa, akademije, instituisanog-logičnog-znanja; od ideologije diktirane ovolikim ili onolikim mesečnim prihodom ili odsustvom istog; od unutrašnjeg (moralnog) disciplinovanja/peglanja. Ali nešto u vezi s grupom što se približava afektivnosti kao onome što neposredno prethodi svakoj diferencijaciji (iznutra i spolja [viškom vrednosti, supsumcijom-proizvodnjom subjekta kapitalom]).

I tako dolazimo do forme. Pisanja. Izražavanja. U ambijentu koji opcrtava akademska opsada alternativnih političkih, teorijskih praksi i organizacija. Supsumcija alternativne scene i preuzimanje akademskog paterna – sa njihovim proizvodnim odnosima i formom teksta. Akademska forma teksta/predavanja postaje uvrežena i takođe se i time iz vanakademskog polja doprinosi reprodukciji celokupnog sistema. Scijentizam koji formuliše stanje stvari a ne neko moguće – etatistički diskurs. Zatim se sve to razvodnjava u novinarskim člancima. Biti razumljiv – kome? Biti razumljiv u teorijskoj proizvodnji koja zahteva referentnost, razumevanje i napuštanje prethodnog teorijskog rada a tada saturacija nije moguća, već samo priznanje poraza i antiproizvodnja indisponiranosti. Šta znači raskid s tom formom? „Afektivno“ pisanje; vraćanje svojim starim tekstovima koji se ne smatraju prevaziđenima (za razliku od njihovog napuštanja); vibriranje intenziteta jezika; pisanje poezije bez formalnosti, poezije izgnanih i samo-izgnanih. Afektivnost afektivnosti. Ovo nije udvostručavanje već ponavljanje. Afektivnost u interiornosti. Autonomija afekta.

print

Posted by admin

Leave a reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *